Pitam se može li se čovjek istinski promijeniti? Ili nam značaj i navika postavljaju nepromjenjive životne granice?
Sredina je ljeta, a ja mozgam o tim pitanjima dok gledam kako noćni leptir, divlje lepršajući, slijepo udara o svjetiljku na trijemu. Vani sam sam, a moja žena, spava na katu. Nije se ni pomaknula kad sam se iskrao iz kreveta. Kasno je, ponoć je došla i prošla, a oštrina u zraku najavljuje ranu jesen.
Nad mnom, zvijezde su mrljice srebrne boje na platnu crnom kao ugljen.
Obično posve jednostavne stvari smatram duboko dirljivim, pa me je, nešto stegnulo u grlu dok sam gledao kako dječak poseže za očevom rukom, dok su šetali parkom. Kad nebo zapara još jedan zasljepljujući bljesak, često osjećam kako u mene nadire čežnja, iako ne znam što mi zapravo nedostaje.
U svim brakovima ima uspona i padova. Zajedno smo trideset godina i imamo troje djece. I premda ni jedno od nas ne bi mijenjalo ljepotu roditeljstva, ne bih volio ponovo proći kroz tinedžersko iskustvo svojih potomaka. Dakako, bilo je dana, kada smo se sjedeći za doručkom, izbjegavali pogledati. No nikada naš odnos nisam smatrao toliko lošim niti sam požalio činjenicu da smo izabrali jedno drugo .
Bilo je to sredinom kolovoza 2006. godine nakon doručka, po običaju dan sam proveo u uredu. Kući sam došao u uobičajeno vrijeme i ugodno se iznenadio, vidjevši ženu kako u kuhinji priprema moje omiljeno jelo. Prišao sam joj s ledža, obgrlio sam je i poljubio kao sve godine do sada. Učinilo mise da joj je pogled skliznuo na dolje, da vidi držim li još nešto osim aktovke. Nije bilo ničega. Nakon ručka, sjedio sam u radnoj sobi, pregledavajući pravne dokumente. Krajičkom oka primijetio sam da stoji u okviru vrata, a na licu joj bio izraz razočarenja. Kasnije te večeri uvukao sam se u krevet i dok sam se udobno namještao, začuo sam kako uvlači zrak i plače. Grlo mi se stegnulo i osjetio sam da se u meni javlja strah. Tiho je podrhtavajući prošaptala –sretna godišnjica. U polumraku sobe primijetio sam, darove koje mi je kupila uredno umotane i položene. Naravno, ja njoj nisam kupio ništa. Slijedećeg jutra uz pomoć tajnice kupio sam joj parfem. Rastreseno je pogledala u stranu i tada sam prvi put posumnjao voli li me još uvijek.
Te noći satima sam se pitao kako je došlo do te situacije. Što je dovelo do toga da jedno o drugom tako različito osjećamo?
Poput mnoštvo muškaraca imao sam financijsku mogućnost da uzdržavam obitelj. Od kad smo se vjenčali ona je vodila kućanstvo i odgajala troje djece.
Najstarija je naša kći Ana kao prvo dijete uvijek mi je bila ljubimica. Josip naše drugo dijete, odrastajući zadržavao je odsutnost od mene kao i Ana. Naime naša djeca živjela su pod majčinim okriljem. Danas radi u skloništu za zlostavljane žene i djecu.
Lela naša treća kći uvijek je bila prva na redu za zagrljaje i poljupce. Kad je dolazila u posijete ostavljali smo svaki posao i vrijeme provodili s njom.
Od kad su se naša djeca odselila u domu je nastala velika tišina i praznina. Dom se učinio nalik na spilju.
Dva tjedna od kada sam zaboravio našu godišnjicu, rekla je ozbiljnim glasom moramo razgovarati. Obavijestila me da odlazi našem sinu, sama. Ostat će duže dok ne razmisli što će. Nastojo sam ostati miran, znam da je željela da budem što romantičniji, kao što je njezin otac bio prema njezinoj majci. Koji je nakon ručka svoju ženu držao za ruku, a na putu s posla brao poljsko cvijeće.
U vrijeme dok je bila kod našega sina javila mi se jednim pozivom. Pogodila me pomisao da i naš brak kreće u smjeru ostarjelih parova. Koji komuniciraju samo u javnosti i izmjenjuju geste dok tuđe oči gledaju.
Prošlo je godinu dana od njezinoga putovanja, a mi smo nastavili živjeti kao i prije. Vodili smo odvojene živote, pa se jedan beznačajan dan pretvarao u drugi. S toga sam otišao razgovarati s njezinim ocem koji je bio smješten u domu za starije i nemoćne osobe. Uglavnom bi sijedio uz ribnjak i hranio labudicu. Prije pet godina ostao je bez žene koja je godinama bolovala od gubitka pamćenja. Kad god bih dolazio u posijet donosio sam tri posebna kruščića. Na pitanje kako je, uvijek je odgovarao isti odgovor –može bolje ali i gore.
Podsjetio me je kako je on svojoj ženi čitao iz bilježnice dok je bila bolesna. Iz bilježnice u koju je redevno pisao koliko i kako su se voljeli. Svaki put kad joj je čitao, bilo je kao da se joj udvara, a ona bi se ponekad ponovno zaljubila u njega. Što je zapravo najljepše i najsvetije u godinama starosti, jer koliko osoba dobije priliku da se netko ponovno i ponovno zaljubi u njih?
Počeo sam se pitati što ona zapravo vidi u meni. Upoznao sam je još u studenskim danima. Posluživala je u kavani u koju bih navraćao poslije predavanja. Pri svakom dolasku zabljesnula bi me svojim čarobnim osmijehom. Na njezinu inicijativu, otpratio sam je do auta, jednog kišnog poslijepodneva. U tom kratkom vremenu ispričala mi je ukratko o sebi. Jedva sam pratio, jer sam pazio da ju zaštitim od kiše.
U ovih zadnjih nekoliko godina nismo često vodili ljubav, a kad smo to i radili, nedostajalo je spontanosti i uzbuđenja u kojem smo nekad uživali. Čeznuo sam za onim već dugo ugaslim pogledom punim želje u njenim očima, a i za jednostavnim dodirom, koji je govorio da me želi jednako kao što ja žudim za njom.
Dok sam u mladosti radio do kasno navečer, vikendima i bez dana godišnjeg, žena se samo bavila djecom. Ja sam očekivao i smatrao da svoju obvezu ispunjavam i da je ponosna na moje postupke. Nisam ni slutio kako bi nas godine mogle otuđiti. Kada više nije bilo djece koja su ispunjavala naš život, nismo se više znali nositi s prazninom koju su ostavila svojim odlaskom.
Počeo sam kuhati subotom večeru i to ju je veselilo, ali ništa se nije znatno promijenilo. I dalje se odnosila prijateljski prema meni. Večeri sam provodio čitajući razne bračne savjetnike.
Pozornost su mi skrenula „5P“
-posvećivanje pažnje
-poštovanje
-poljupci
-privlačnost
Iz bolnice su javili kako je njezin otac doživio moždani udar. Noći je provodila bdijući uz njega. Shvatili smo kao poruku da neće još dugo biti s nama. Kada se stanje poboljšalo, tješio bih je dok se budila noću. Mislim da je moju prisutnost cijenila više nego svih godina ranije.
Svakodnevnom šetnjom i pažljivijom prehranom skinuo sam suvišne kilograme, uzeo sam dva tjedna godišnji prije i poslije godišnjice braka. To je bio prvi i do tada najduži godišnji odmor. Svoju zamisao provodio sam u uredu kako što duže ostala tajna i zamišljeno iznenađenje. Tjedan dana prije godišnjice sijedili smo i listali katalog kada je upala u dnevnu sobu Ana. I ovaj put izgledala je drugačije, no već smo naviknuli na njezinu hirovitu osobnost. Doimala se uistinu uzbuđenom i nakon malo šutnje kratko izjavila – udajem se. Zadnji put nas je šokirala na takav način, kada je tijekom srednje škole izjavila kako počinje zajednički život s sadašnjim dečkom. Ženina prvotna reakcija je bila uzvik i zagrljaj oduševljenja pri potrazi prstena. No izraz njezina lica splasnuo je pri riječima da prstena nema i da će vjenčanje obaviti matičar. Odmah sam znao ženin odgovor...
Ni mi nismo zbog ekonomske računice imali obred zaruka. Anina želja za vjenčanjem u samo tjedan dana, bila je neuračunljiva. Moja žena nikada nije prežalila naše skromno formalno vjenčanje i pomisao da će kćerka ponoviti isto, razdirala ju.
Sada, dok sam zurio u fotografiju s našeg vjenčanja, mogao sam misliti samo na to da se zbog trideset godina nedužnoga zapostavljanja, moja ljubav čini lažnom. Kao da sam umirao iz nutra, žaleći za svime što smo izgubili i mrzio sam sebe, jer sam dopustio da se to dogodi.
Kad je odlučila preurediti kuću, shvatio sam to kao dobar znak da joj pozornost zaokuplja nešto novo. Uvjeravao sam se kako će posao zaokupiti da manje razmišlja o odlasku djece. Grozili su me iznosi kreditnih kartica, no shvatio sam da je bolje šutjeti. Kada je obavila posao preuređenja, u našem braku ništa se značajno promijenilo nije.
Ovu subotu kuhao sam po novom receptu, a ona je provela dan s Anom. Veselo je ušla u kuhinju i uzela pečenu gljivu. Odugovlačila je i držala me u neizvjesnosti dok mi nije ispričala kako je dan bio uspješan. Naime, uspjele su dobiti najboljeg fotografa u gradu, jer je netko nedugo otkazao termin. Tortu su odabrale i pronašle pastora koji je voljan vjenčati za tjedan dana. Meni je namijenila zadatak unajmiti smokinge za tatu, Josipa, mladoženju i mene. Pozivnice se ne stignu poslati, pa ću ja nazivati popis uzvanika. Večera je bila uspješna kao i naše druženje, sve dok nije došao trenutak pranja posuđa. Nekako se ugasila sreća i sve se počelo svoditi na zvukove posuđa i vode. Nazvala je našu najmlađu kćer Lelu. Glas joj je odmah postao živahan kao u djevojčice. Uvijek je imala posebnu vedrinu dok bi razgovarala s obitelji. Znao sam, kada spusti slušalicu ostati će tišina. Smišljao sam nove teme, no uspio sam reći što sam već rekao prije tjedan dana.
Dok je radoznalo prelistavala časopis za mladenke i samo ponekad ispustila uzvik divljenja, znao sam da zamišlja našu Anu. Pomislio sam, da bih je mogao gledati cijelu noć obasjanu prigušenim svjetlom. Pomisao na vjenčanje u njezinoj djevojačkoj kući bila je još jedno dobro rješenje, iznenađenje, dar. Kuća je godinama prazna, ali još je posjedovala nekadašnju ljepotu. Često bih odlazio i hodao uokolo u trenucima sjete. Samo je susjed crnac znao za moje posjete. Ne znam što je mislio o mojim dolascima uvijek bi se povukao na svoj trijem. Čak ni ženi nisam govorio o svojoj tajni, nekako me to veselilo. Bila je to moja tajna.
Viđali smo se pola godina, i tada me odlučila upoznati sa svojim roditeljima. Tijekom godina, njezin otac je zasadio mnoštvo lukovica ljiljana uz ogradu, a i raznog cvijeća uokolo. No najviše me dojmio ružičnjak. Pet koncentričnih srdaca, s najvišim u sredini, a najnižim grmljem sa strane, bujalo je crvenom, ružičastom, narančastom i žutom bojom.
Sada oblici srca nisu bili pravilni i izrasli na sve strane no još se moglo raspoznati. Svako srce predstavljalo je člana obitelji. S vanjske strane manja srca predstavljala su djecu po godinama rođenja i veličini. Zanosna ljepota nizinskog krajolika umirila me.
Imao sam prijatelja vrtlara i ako je itko mogao učiniti čudo, to bi bio on. Tijekom godina u pravnoj službi stekao sam brojna poznanstva i sada je dolazio trenutak da zatražim od njih usluge.
U dva dana trideset ljudi će raditi na uređenju vrta, najteže će biti vratiti prvotni oblik ružičnjaku. Zatim je trebalo unajmiti restoran prehrane, tvrtku za uređenje i ukrašavanje. Uspio sam dobiti najbolji restoran u okolici, postavit će švedski stol, svoje stolove za goste i nekolicinu osoblja za posluživanje. Tvrtka za uređivanje, šmrkom je dobro oprala drvenariju iz vana na kući i već je bila nalik na nekada. Za klavirom svirati će prvi učitelj naše Ane. Kojeg smo toplo preporučivali svim našim znancima, a on se za Anu gotovo očinski vezao. Tako da moj poziv ga je najblaže rečeno oduševio. Moglo bi se reći kako se sreća napokon osmjehnula pa tako i svi poznanici izašli su mi u susret. Bilo je dovoljno samo pitati, a godine zajedničkog života u malenom mjestu, svakodnevni susreti u trgovini, crkvi znatno su pridonijeli njihovoj uslužnosti.
Sreća i ushit nastavili su se i večeras iako Ana nije odabrala vjenčanicu. Odlučile su još jedan dan isprobavati i otići u obližnje mjesto udaljeno tri sata vožnje. Predložio sam neka prespavaju kod Lele kako bi manje sati gubile na vožnju i prateći umor. Poseban je to osjećaj bio za svaku majki pa i nju jer valjda svaka mašta o vjenčanju kako odrasta.
Rezervirao sam kartu Josipu, večerali smo vani i to u restoranu koji će nas za pet dana ugostiti svojom ponudom na našem imanju.
Iz bolnice su javili da je njezin otac hospitaliziran zbog pada kraj jezera u domu. Skupili smo se u bolničkom hodniku, nas dvoje, Ana, šogor i šogorica. Po dolasku bolničarka nas je izvijestila da je stanje stabilno i da želi mene, svoga zeta prvog vidjeti. Osjetio sam poglede znatiželje i čuđenja, a bolničarka je ponovila kako traži izričito mene. Znao sam otprilike zašto poziva baš mene i nisam pogriješio. Ležao je, a u ruke su mu bile zabodene dvije cjevčice, a bio je prikopčan na uređaj koji je pokazivao pravilan srčani ritam. Krevet kao da je bio prevelik za njega, a lice blijedo poput isprane, stanjene krpe.
Upitah ga kako je , a on je odgovorio uvijek isti odgovor – može bolje, ali i gore. Pao je preko korijena. Iako je već dugo hodao preko njega, ovaj put kao da je iskočio i povukao ga. Osjećao je blagu vrtoglavicu i iscrpljenost. I danas je išao hraniti labuda, točnije labudicu. Kaže da je bdjela uz njega, sve dok hitna nije stigla i bolničarka ju je otjerala. Nikada nisam vidio da izlazi iz vode, no nisam htio proturječiti čovjeku koji me razumije bolje od ikoga. Svi smo znali za njegovo uvjerenje kako je to duh pokojne žene, da se pretvorila u labudicu kako bi ostala uz njega. Labudi sklapaju veze do smrti i žena je smatrala to najromantičnijom i najljepšom potvrdom ljubavi. Sjećam se, ponekad je labud bio blizu proplanka, a punac kao da mu je govorio, ponekad, šaputao.
- Četiri komada ujutro, tri poslije podne, rekoh.
Prije pet godina pričao mi je o toj ptici. Žena je umrla mjesec dana prije, a on kao da je ubrzano stario i nije izlazio iz sobe. Dakako, svašta smo poduzimali da vratimo u prijašnji život, a gotovo je ironično da sam ga upravo ja odveo do klupe uz ribnjak. Tog jutra smo prvi put vidjeli labuda koji je doplivao do nas, kao da traži nešto za jelo. Sljedećeg jutra, sijedio je i hranio labuda. Otada je redovito hranio labuda, pa je odlazi do ribnjaka bez obzira na vrijeme. Sjedio je ondje kada je padala kiša, a i po nesnosnoj vrućini, prođe i cijeli dan da ne ustane s klupe. Objasnio mi je kako njegova žena želi da on dolazi, jer je ona pronašla način da bude uz njega, baš kao što je obećala.
U ribnjaku se ogledalo nebo, kao u zrcalu. Kad sam sjeo, labud se pojavio s drugog kraja ribnjaka i zaplivao prema meni. Otvorio sam zamotuljak s kruhom, razmrvio prvi kruhić i bacio u vodu. Labud se nije osvrtao na prve komadiće, nego je samo gledao. Kad sam ponovno bacio, pogledala je i okrenula glavu.
- Jedi. Ponukao sam je. Ništa. Ogledao sam se oko sebe, da li je netko u blizini i kada sam se uvjerio da sam sam, rekao sam: - On me poslao. Posjetio sam ga, dobro je, sutra će doći. Ptica je ispravila vrat i činilo se kao da razmišlja o mojim riječima. Osjetio sam kako su mi se naježile dlake na potiljku, jer je labud počeo jesti.
U četvrtak ujutro dovezao sam se do stare kuće. U prizemlju su već radili soboslikari, a pridošlice su unijele kante, metle, krpe i sredstva za pranje pa su brzo i učinkovito počeli prati stubišta, kupaonice, sobe na katu. Na krevete su stavili nove plahte, pokrivače koje sam donio od kuće. Unosili su u svaku prostoriju svježe cvijeće. Stigao je i kamion iznajmljivača, a radnici su istovarili sklopive stolice i poslagali ih u redove. Blizu rešetkaste nadstrešnice iskopali su rupe i u njih stavili lonce s posađenim pasiflorama, a onda su grane provukli oko stupova i povezali. Premda su najavili lijepo vrijeme, zatražio sam da podignu bijeli šator kako bi gosti imali zaklon. Stigao je ugađač glasovira kojemu je bio zadatak namjestiti žice kako bi na glasoviru svečanost pratio učitelj naše Ane. Glasovir je pripadao mojoj ženi i njenim sestrama. Dakle, dvije generacije su na njemu svirale, a možda će i treća. Stolovi su prekriveni lanenim stolnjacima i na njima bijelo cvijeće i salvete u obliku labuda. Zaželio sam jedan mali stol na trijemu.
Gledajući kuću, sve sam bio sigurniji kako sam učinio potrebno za našu godišnjicu. Isprva sam želio da dar označi novi početak, no sada sam osijećao kako je to kraj jednogodišnjeg putovanja.
Gotovo tri sata polije, gledajući kroz prozor upravo uređene kuće, vidio sam da se približavaju automobilska svjetla. U meni je vladao pozitivan nemir dok sam zamišljao kako je po dolasku u našu kuću slijedila upute koje sam joj ostavio.
Najdraža moja, ova je večer tvoja, no da bi se ona zaista dogodila, ipak moraš odigrati određenu ulogu. Smatraj to igrom. Slijedi nekoliko uputa.
Prva zadaća je jednostavna. Molim te, ugasi svijeće u prizemlju i slijedi latice u spavaću sobu.
Na svakoj površini sobe gorjela je mirisna lučica, a svirala glazba. Na krevetu je ležao buket od trideset ruža, uokolo buketa bila je po jedna zapakirana kutija i na njoj čestitka. Ona s desna poticala ju kada i kojim redoslijedom da pročita.
- imala si naporan tjedan, pomislio sam da bi se najprije htjela opustiti. Otvori kutiju koja pripada uz ovu čestitku. U kutiji su bili ulje za kupanje, losion i svileni ogrtač. U kupaonici, osim lučica ugledati će još jednu poruku:
- Po želji odaberi ulje i uroni u kadu punu vode i mirisnih mjehurića. Kraj kade čeka te boca rashlađenoga, omiljenog vina. Ogrni se novim ogrtačem i odi do kreveta pa pročitaj novu poruku.
Tamo se nalazila nova večernja toaleta. Večernja haljina i lagane cipele.
- Skoro si završila, odjeni se i izađi van na trijem okrenuta leđima. Kad se ponovno okreneš, otvori oči, jer će tada početi naš ljubavni sastanak.
Čekala ju je bijela limuzina koju sam iznajmio. Vozač je imao još jedan dar za nju. Odabarao sam po svom ukusu parfem. U kutiji nalazio se i crni uski šal koji će služiti kao povez.
Duboko sam uzdahnuo kad je limuzina stala. Posljednijh sati izmjenjivali su se u meni strah, uzbuđenje i sram u očekivanju njene pojave. Kročivši lagano i oprezno gotovo uspravno poput pantere na još nepoznato tlo, još me jednom podsjetila na njezinu vječnu ljepotu. Prišao sam joj i osjeti parfem te dopustio da skine povez. Žmirkala je u nevjerici, privikavajući se na svjetlo i bjelinu koja se rasprostirala kao na filmskom platnu. Kročila je uzdišući i izraza lica punog pitanja. Poveo sam je za ruku do kućnog trijema i uptio da sjedne za mali stol u kutu jednako pripremljen kao i oni za svadbu. Jelo sam imao pripravljeno u kuhinji samo ga je trebalo doraditi. Zamolio sam je neka ode na kat u svoju staru sobu jer mi je tamo pregača. Znao sam da se neće spustiti prije nego večera budde gotova. I tamo ju je čekao dar koji sam osmislio uz pomoć drugih kao i sve do sada. Na krevetu nalazio se rukom šivani album. Ovdje je čekalo pismo koje sam godinama pokušavao napisati, ali kad god bih počeo, riječi su nestajale. Sada znam riječi kao da ih ponovno čitam, kao rijeka slova su pred očima kao i dok ih ona čita.
Najdraža moja,
Kasna je noć i kuća je tiha, dok sijedim za svojim stolom. Spavaš na katu i premda žudim za toplinom tvojeg tijela,nešto me tjera da napišem ove riječi.
Je li uistinu prošlo trideset godina? Sama pomisao na to zapanjuje iako se neke pojedinosti nikada nisu promijenile. Primjerice, kad se ujutro propudim, prvo pomislim na tebe. Često samo ležim na boku i gledam te. Kad sanjaš, približim ti se, u nadi da ću ući u tvoje snove. Tijekom svih ovih godina bila si moj san i nikada zaboraviti neću kakvu sam sreću osjećao već od prve šetnje po kiši. Često se sjetim tih trenutaka i osjećam još lupanje srca, srca mladoga mladića koji ie iznenada ugledao svoju budućnost i više nije život mogao zamisliti bez tebe.
Sjetim li se Božića, vidim te kako razdragano dijeliš darove djeci, a kad pomislim na ljetne noći, osjećam kako mi stišćeš ruku, dok šetamo prohladnim noćima. Na poslu pgledavam na sat i pitam se, što li radiš u dotičnom trenutku, misliš li na mene? S
Shvatio sam kako se prošlost ne može promijeniti, ali naše gledanje na nju je prilagodljivo, pa ti upravo zato darujem ovaj album. U njemu su mnogi naši trenuci i posjeti krajevima i prijateljima. Neka su sjećanja tako živa, da sam ih i opisao suprotno od fotografije.
Jednom sam ti svečano prisegnuo na stubama sudske zgrade, a sada je došao trenutak da učinim to još jedamput;- od ovog trena bit ću romantičniji i ptpuno ću iskoristiti godine koje su nam preostale.
U nadi da ću barem jednom dnevno, reći i učiniti nešto, što će ti pokazati koliko si mi dragocjena....
Spustila se niz stube vlažnih obraza. Dugo smo se grlili i osluškivali otkucaje srca i disanje. Večera je bila pri kraju, a ona je sjetno sjedila za stolom na trijemu. Prisjetila se kako su njezini roditelji uvijek pleasali poslije večeri pa tako i posljednju večer, prije nego su preselili u ustanovu za nemoćne. Pružio sam ruku i pozvao je blago te potakao lagano njihajući bokovima. Osjetio sam kao godinama ranije, njezinu žudnju, toplinu, drhtaje i povremene uzdahe. Sve više se prrepuštala ljubavi koja se vratila, koja je bila prigušena i odsječena. Bez riječi povukao sam ju untrag, prema stepenicama i polako gasio svijeću po svijeću, pritom je ljubeći.
U polumraku sam je odveo do njezine nekadašnje sobe. Mjesečina se slijevala kroz prozor, a mi smo zagrljeni teturali. Kad sam uhvatio i povukao zatvarač njezine haljine, rukom mi je prešla preko prsa i strastveno uzahnula. Usne su mi klizile njenim vratom, ramenima, dojkama ukrućenim i čvrstim, oh Bože tako savršenim. Srušili smo se na krevet, tijelo joj je bilo vruće i probijao je znoj ugode i zadovoljstva uz poneki uzdah.
Ujutro smo se probudili u naručju i prizvani probuđenom strašću, ponovno vodili ljubav, još strastvenije, požudnije. Tako je prošla dva puna, duga sata ispunjena takućinama tijela.
Zvali su iz bolnice. Njezin otac iz još nepoznatih razloga odbija hranu i istjerao je obitelj iz sobe. Svi su složili da ja uđem sam. Sijedio je u stolcu kao iščeznuo i gledao van. Nakon kratke tišine, prozborio je – otišla je. Znao sam, osijećao sam i prije nego sam vidio. Zvao sam ju i čekao, otišla je.
Shvatio sam da govori o labudici i šutio. Nakon kraće šutnje, pozvao je kćeri i pokušao vedrije razgovarati.
Skupila su se naša djeca i svi smo se uputili prema kući domaćinu sutrašnjeg vjenčanja. Za vrijeme večerio primijetio sam, žene na molu samu naslonjenu o gradu. Izašao sam za njom. U omotnici predala mi je trodnevni tečaj kuhanja s mogučnošću odabira tri termina. Mislila je kako će iskustvo kuhanja s najboljim kuharom u zemlji, biti pravi dar od nje povodom godišnjice. Ma, kakav bi to vikend bio bez nje! Ta, stalno bih mislio na nju, stoga pozvao sam i nju na zajednički boravak.
Bližilo se osam sati, a sunce je polako zalazilo za oblake. Na stolovima zatrperile su prve svijeće, gosti su počeli stizati, fotograf, pijanist. S Josipom sam dočekivao goste. Prva se spustila moj žena u haljini boje breskve obavijenoj oko njezine zavodljive figure. Druga je sišla naša najmlađa kći Lela u haljini iste boje, ali bez rukava. Tako da joj je do izražaja dolazila mlada, putena koža. Ana, se zadržala, a kada je provirila nije imala na seni vjenčanicu u kojoj ju je majka vidjela nego haljinu kao Lela. Ozarena, nježno se spustila niz stube skrivajući ruke za leđima. Prišla je majci i pružila skrivenu vjenčanicu uz riječi.
- Izvoli, ovo je tvoja haljina i tvoje vjenčanje. Ja se ne udajem, bar ne još sada. Što misliš, zašto sam ti dopustila da sve biraš i organiziraš. To je oduvijek bilo tvoje vjenčanje, mama.
Uzeo sam njezine ruke u svoje i poljubio joj prste.
- Rekla si da bi se ponovno udala za mene, zar ne?
Uputio sam se prema cvjetnom oltaru s Josipom s desne strane. Promatrao sam uzvanike kako šaputaju i pružaju vratove, dok su naše kćeri koračale. Za njima je koračala, ona s ocem pod rukom. Baš kako je trebalo biti prije tridest godina. Pastor je u uvodu obreda govorio o ljubavi i trudu da se ona održi, obovili smo zavjete, razmijenili prstenje. Njoj sam kupio dijamantni prsten, a sebi isti kao što sam vjerno nosio na ruci. No, ovaj je sjajio posebnim sjajem.
Primijetio sam u daljini, na riječnoj obali, punca. Nissam mogao dokučiti, zašto bi se otuđio tako kasno uz strmu šljunčanu stazu prema rijeci. Prišao sam mu i začuo tiho šaputanje. Pomislio sam kako radi nešto što ne bi smjeo i kako su doktori imali pravo.
-Noć je vrlo lijepa. Došao sam uživati u njoj. Večeras si nadmašio samog sebe, mislim da se nije prestala smiješiti.
Mislim da je došla zbog vjenčanja- pokazao je glavom prema rijeci.
Nisam ni sumnjao o kome govori. Pogledom sam potražio labudicu, nije je bilo. Zinuo sam u namjeri da ga pozovem u kuću,riječi su mi zapele u grlu.
Preko mjesečinom obasjane, namreškane površine vode klizila je labudica. U ovom okruženju, perje joj se srebrnasto preljevalo. Iako nisam znao odakle se stvorila, niti zašto, nisam ni trenutka sumnjao da je to ona. Čak i s određene udaljenosti primijetio sam malu, tamnu pjegu u sredini prstiju, iznad samoga srca. Pokušaj prirode da naruši savršenstvo.
