Svi pričaju o dočeku tjedan dana prije njega i još toliko poslije njega. Odugovlačila sam, ali hebi ga ne mogu zauvijek! Držala me , nazovimo ju prehlada, iako bih radije «dosada» i prije dočeka. Nisam se naročito veselila što ću doček provesti radno. Nisam ni mislila na odjeću, samo sam ugovorila frizuru za svoju ravnu, poludugu plavu kosu. Ta! Ne mogu i ove godine izgledati poput curice. Večer prije, naletila mi ideja o odjeći i tako u 10 min ja sam imala svoju kombinaciju, za koju sam znala da je unique. Odjenula ja, (sitna, brza i majušna) klasika crne hlače, ponovno klasika crvenu majicu bez rukava i vlastoumni dodatak roza dugi i široki šal preko ramena, svezan na leđima u x i u međunožju skupljen u slap koji samim pogledom odvodi misli… E, a najavljena frizura bila je prekidana tri puta nestankom struje. I tako sjedih ja ispod haube kao puran crvena u mraku misleći, hoće li iskre počet sijevat, a kosa gorit ili dimit kaso petarda. Pa… bijah blizu. Nakon 1h furenja, izvadile me van, nakovrčanu kao ovčicu. Ali, onda je svojom frizerskom rukom rašupala svu moju kosu i razvukla je te tapirala u zrak i širinu i to – pred svjedocima, koji su čekali neki slični uradak. Eeeeee tad sam izgledala kao da mi je petarda puknula. No, ona je strpljivo počela savijati i motati kovrče, opet i kopčati s brdo bakinih špangica. Nisam mogla sijediti mirno, virila sam i meškoljila se i nisam bila zadovoljna učinkom. Poput grofice s volumenom nad čelom kao da je vjetar upravo puhnuo. Otrčah do radne starije kolegice – ona ukroti val s još bakinih špangica i ajde, umiri me malo. Noć sam provela s mlađahnom opet radnom kolegicom i uz to djevicom. Uz gusti prirodni sok ribizla i malo višnjevca. Vrijeme mog trijumfa bijaše prije ponoći dok sam prodavala t o m b o l e. Uzvišena kako i doliči frizuri i uz svoj dobro znan cvrkut, šarmirala sam stolove i domaćine za njima. Euri su samo izlazili iz debelih, slabo skrivenih novčanika i jedva se zadržavali u rukama domaćina, napola pijanih, sijedih i pomalo usamljenih koji se veseljahu i samoj pomisli da će osvojiti vikend u slabo poznatim Toplicama. Uz poneko pitanje, ručicu razgovora, poluprazne tanjure i oblizane čaše, časom pune, došla je i ta famozna ponoć i odbrojavanje u mraku. Pogledi stali, misli lete od želje do osobe, djela do čina i upale se svjetla. A ja ne osjetih ništa! Kažem « i to je to!» Uhvati me radna kolegica djevica. Najteži dio večeri bio je prodati tombolu za stolom nekog od nekud ispalog tipa, pomalo blesavog, luckastog, dječjeg pogleda i kravate s djedom mrazom na dimnjaku, okružen svojom klapom sastavljenom od sličnih tipova i naperlitanih djevojki. Ona do njega bacala se svugdje oko njega, da slučajno ne odmakne ili tombolu iz mojih ruku ne otkine. Za mene jadan, ali često viđen prizor – on sijedi ne zna da li bi uopće ikud gledao, sam spreman platiti i napetu situaciju smanjiti. Dalje poznat prizor, napije se i klima u svom filmu, a ona ga pomiče, odmiče i ispravlja jer joj ne ostavlja prostora. Za perlitanje. Sat za satom stolove se odignu i upute negdje drugdje. Neki u krevet, jer tamo nestaje ukočeno držanje i hvale vrijedno ponašanje, a većina na neki bolji e v e n t. I tako s opustjelim stolovima i salama, dođe i trenutak mog odlaska u hlada, prazan stan i veliki topli, mirisni k r e v e t.
